ideje u oblacima

19.01.2015., ponedjeljak

Različitost i podijeljenost

Nema dana da ne pratim vijesti ili neku televizijsku emisiju koja se bavi vremenom i trenutkom u kojem živimo. Ne mogu vjerovati da sam postala time zaokupljena. Čudila sam se prije mnogo godina kada bi moj otac u kući zahtijevao tišinu u vrijeme trajanja dnevnika. Bilo mi je sasvim besmisleno zašto i kako može s toliko zanimanja pratiti nešto u čemu nema fabule, događanja, humora, napetosti.
No, sve valjda ide s godinama. Sada ja svojem šesnaestogodišnjem sinu (a tome se pridružio i moj muž) idem na živce svojim opredjeljenjem za informativne emisije.Nemam minus na računu (živimo skromno, bez ljetovanja, zimovanja, brendirane odjeće nema u našem ormaru...), nemam kredit u "švicarcima", ne tražim oprost dugova, a ipak želim znati što se zbiva , jer dio smo toga. Da, danas sve to što pritišće druge (mnoge) nemam, ali već sutra može biti sasvim drugačije. To se dogodilo mnogima. I tako je osvanulo društvo podijeljenosti na imućne i siromašne (srednjeg sloja nema, to je vidljivo). I ne samo to: postali smo (ili smo uvijek i bili) povijesno podijeljeni prema već davno prošlim ratovima i onima koji su u njima sudjelovali, slavimo i kudimo, a bez želje da pogledamo u budućnost. Naše novo povijesno vrijeme ide od lijevog do desnog, od desnog do lijevog. Časni sabornici ( ovisno o stranačkoj pripadnosti) često govore kao da pripadaju različitim državama, zaboravljajući da trebaju djelovati za dobrobit naroda koji ih je izabrao. Većina nas (ne oni imućni) ulovljena je u zamku podjela, socijalne kataklizme. Živim u , kako neki kažu, podijeljenom svijetu, podijeljenoj državi (to su neki novinari analitičari izrekli nekoliko puta nakon izbora), a imam "sreću" raditi u podijeljenom kolektivu! Kako je krenulo - podjelama nikada kraja. Poderani papir više nitko ne može sastaviti bez vidljivih ožiljaka.Hoće li zaživjeti zajedništvo, tek treba vidjeti. Poznato je da je hrvatski jezik bogat višeznačnim riječima: vrijeme će pokazati.
- 21:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.01.2015., nedjelja

Autobiografije i blogeri

Godinama sam pratila emisiju koja se pola sata (zapravo i nešto više) bavila kulturom i pogledima na kulturno (ma što ono značilo). Riječ je o emisiji HTV- a "Pola ure kulture" urednice B. Kamenski.I nekako je postalo zamorno, a katkada je i (po mojem skromnom sudu) bilo isforsirano. Pravo je osvježenje u pristupu nova emisija koja uistinu na zanimljiv način otvara različita pitanja o kulturi i onome što nas okružuje u našem kulturnom miljeu, a ovdje mislim na emisiju (opet HTV) "Noćna kavana" Dražena Ilinčića. Teme su odlične, sugovornici aktualni i znalci područja (u posljednjoj koju sam pratila gosti su bili P. Pavličić i G. Tribuson). Djela i jednoga i drugoga poznata su mi iz vlastitoga izbora čitanja, a upotpunjena i onim ulomcima koji se odnose na školski program nastave književnosti. Moram priznati da mi je Tribusonov roman "Ne dao Bog većeg zla" podsjetnik na prostore i ulice Bjelovara u kojemu sam radila i živjela nekoliko godina. Tako je, na neki način, otisak Tribusonove biografije postao i moj emocionalni podsjetnik. Pravo je zadovoljstvo i posebno iskustvo biti nevidljivim sudionikom, nevidljivim likom u romanu koji se odvija u prostoru koji čitatelj poznaje. (Isto iskustvo i radost čitanja vezala bih i za Hedlovu "Donjodravsku obalu".)
Uvijek sam vjerovala da je pisanje (je li biti pisac profesija ili misija?) nešto posebno, posebna moć i poseban dar nekolicine.
Stranice i stranice teksta su iza ova dva spomenuta književnika, a povod mojemu osvrtu je Ilinčićev razgovor o tome što njegovi ugledni gosti misle o modernoj društvenoj mreži i blogu. Mislim da je u Ilinčić u pravu kada kaže da su tekstovi blogera zapravo minijaturne autobiografije. Tribuson, koji je i vrlo duhovit odgovara da zna što je blog, ali nije poklonik bloga i nema blog te se nije bavio koracima koji vode do bloga.Pomislila sam da sam onda ja, barem u nečemu ostvarila mali napredak upustivši se u pisanje bloga, male isječke vlastitoga viđenja svijeta oko sebe.
Iz i od bloga sigurno neće nastati književnost, ali je to zgodan način izreći ne samo nešto o sebi, već o onome što pojedinca zaokuplja.Od tuda opet poveznica da je zapravo sve što su pisci/književnici napisali i svojevrsni dio autobiografije.
Bez obzira pišemo li (kao "blogeri") o sebi ili okolini, uvijek izričemo svoj stav i viđenje proširujući kulturu međusobne komunikacije, sviđalo se to kome ili ne!

- 10:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.01.2015., petak

Vrijeme je kao rijeka, teče u nepovrat

U životu postoje događaji, ljudi i odluke koje nas "zdrmaju" ostavljajući u nama nekakav vidljiv ili nevidljiv ožiljak. Tome bih sigurno pridružila i knjige. Jeda od njih je i knjiga Drage Hedla "Donjodravska obala". Poratno vrijeme (nakon Drugog svjetskog rata) u Osijeku, uz Dravu (Donji grad) oslikano je i i ispričano očima dječaka. I ako ste Osječan, a imate barem četiri-pet desetljeća za vratom, moći ćete razumjeti i zamisliti sličice toga dijela grada koji je svim srcem i dušom disao uz Dravu. Odvest će vas taj maleni dječak, držeći za ruku svoju omamu, do ljudi koji nekad živješe u tom dijelu grada. Ispričat će vam priču o svojemu djetinjstvu, tegobama vremena i proživljavanjima ljudi koji su živjeli u Ribarskoj 11 dijeleći i dobro i loše, a vremana im nisu bila naklonjena. Smijeh i suze, oštroumnost i duhovitost prate likove i događaje u knjizi i ništa nije suvišno. Roman nisam mogla ispustiti iz ruku. Ne možete ostati ravnodušni jer se ispred vas stvara slika vremena u kojem jedna obitelj na poseban način prolazi kroz kušnju, plativši poseban i iznimno visok račun za nešto što je prošlo (jer u svakom vremenu neljudi određuju ljudima što je dobro, a što nije). Malo je knjiga (posebno u posljednje vrijeme) za koje mogu reći da mi je žao kada sam došla do zadnjih korica suočena sa završetkom. Ova zasigurno pripada njima.
Ne morate biti poklonik knjiga i čitanja, ali načinom na koji je Hedl ispričao priču o Donjodravskoj obali, svakako će vas pridobiti.
- 01:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Knjiga za kavopije ili ...

Za samo jedno poslijepodne pročitala sam knjigu Julijane Matanović " I na početku i na kraju bijaše kava". Uoči blagdana, knjigu sam gotovo istrgnula iz ruku moje kolegice koja ju je (uz lijepu i iskrenu posvetu darovatelja) dobila na dar. No, kako je meni profesorica Matanaović bila i profesorica, pomislih da ne može biti zaslužnije osobe, osim mene, koja bi prva trebala pročitati knjigu. Nekako se stvara poseban odnos između knjige, pisca (spisateljice, književnice, autorice...) i čitatelja u situaciji da istu/istoga poznajete ili pripada vremenu u kojem živite. Listajući stranice i upijajući tekst, imate dojam da taj poznati netko, netko vama drag, nevidljivo motri na vas dok čitate i nečujno komentirate misli. Ispijajući s kavom, stranicu po stranicu, uživala sam u zanimljivim sličicama i nazivima za kavu, ovisno o dijelu dana kada ju pijete. Prepoznala bih u tim riječima našto lijepo, toplo, iskreno i zavičajno (ravnica ostavlja traga u ljudima).Rekla bih , još jedno lijepo iskustvo i novi doživljaj. No, kako imam gotovo sve naslove koje je napisala moja draga profesorica, ovo je samo još jedna dopuna poznatoga: iskrena, emocionalna, ljudska, i za ljubitelje kave, ili one koji će to tek postati, zanimljiva knjiga crvenih korica koje krasi šalica kave. Dobre knjige čitam i nekoliko puta u životu! Ovo je jedna od njih.
- 01:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Inventura života

Prošlo je sve. Svjetla su se ugasila, prestalo je treperenje žaruljica, božićna drvca su završila na eko otocima. Moglo bi se reći-predstavi je kraj. U ovom slučaju ne mislim pogrdno. Završilo je sve ono što nam je u blagdansko vrijeme donosilo: barem tračak nade i vjere da bi moglo biti bolje. Pripadam li klasi pesimista? Da, tako je gotovo oduvijek bilo, a sada je i vrijeme (i moje životno vrijeme) u kojem ne mogu misliti optimistično. Sve je manje reklama (i onih na TV-u) koje agresivno bombardiraju osiromašeni hrvatski puk nudeći nešto po samo 398 kn na dvije godine, a to isto stane u džep hlača.Ali, ništa nije tako primarno, nego imati posljednje čudo elektronike, jer to je (barem za dio mlade populacija) biti ili ne biti! Na žalost, istrošile su se sve vrijednosti koje utjelovljuju duh Božića. Gorka stvarnost nudi različite slike: starica prekopava po kanti za smeće, a u vrećici nosi polutrule listove smrznute salate i dvije jabuke. Tek malo dalje, na parkiralištu, šepuri se u obijesnom automobilu obijesni mladac koji nema dovoljno godina života da bi otplatio retrovizor svojega ljubimca.Čovjek se naježi, skupi mu se u grlu i pita se: što kada se podvuče crta u ova dva primjera i dobije rezultat inventure života?
A svi su , i oni elitni, i oni ubogari, toliko željeli osjetiti duh blagdana.Već tradicionalno, svi smo zaželjeli biti jako dobri, milosrdni, plemeniti, kao da tražimo oprost za ono ubuduće. Jesmo li uistinu takvi? Ponašamo se kao da je vrijeme narudžbi za ukusna jela, sad i nikad više!
Dan po dan, sve je prošlo i vratismo se istini: sivome životu u kojem nas svaki novi dan podsjeća na vrijeme i uvjete u kojima živimo, vrijeme u kojem nemamo vremena, vrijeme u kojem smo opet (po tko zna koji put) opterećeni prošlošću i suočeni da nam je netko ukrao Božić...
- 00:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  siječanj, 2015  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Siječanj 2015 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi